|
|
|
Koje
legendarni filmaši su najveći
gubitnici, koje Američka akademija za
filmsku umetnost nije smatrala dovoljno
zaslužnima da kući ponesu pozlaćeni
kip?
GREŠITI
JE LJUDSKI - I AKADEMIJSKI
Dok je nekim ljudima, poput Toma Hanksa,
naizgled dovoljno da se pojave pred
kamerom i mogu biti sigurni da će im
još jedan Oskar krasiti policu s
nagradama, ima filmskih legendi koje su o
tom kipu mogle samo sanjati. Marylin
Monroe nikad nije bila ni nominovana
za najbolju glumicu (osvojila je samo
Zlatni globus u kategoriji komične
uloge, za "Neki to vole vruće").
Među imenima koji su u celoj karijeri
bili samo jednom nominovani nalaze se
legende poput Roberta Mitchuma, Caryja
Granta i reditelji Howard Hawks i
Anthony Mann. Pored Hawksa i Manna,
svakako najveći rediteljski promašaj
Akademije je Alfred Hitchock. Pet
nominacija, ni jednom dobitnik. Ni Stanley
Kubrick, Njujorčanin koji je živeo
u Engleskoj, nije bolje prošao: četiri
rediteljske nominacije, nijedna nagrada.
Od "aktuelnih" glumaca, valja
napomenuti da je jednu jedinu nominaciju
do sad imao Harrison Ford (1985.,
"Svjedok"), Tomu Cruiseu ni
tri nominacije nisu donele nagradu, a Bruce
Willis još nije bio niti nominovan!
ZA OVO NE MOŽE, ZA OVO MOŽE
Neke je nominacijska oskudica naterala da
promene zanat i stanu iza kamere: Oskara
su za svoj rediteljski rad dobili Clint
Eastwood, Robert Redford i Mel
Gibson. Sva trojica kao glumci imaju -
ukupno dve nominacije (Redfordovu za
"Žaoku" i Easwoodovu za "Neoprošteno")!
A tu je i Warren Beatty, s 14
nominacija (po 4 scenarističke,
producentske i glumačke i 2 rediteljske)
i samo jednim, rediteljskim Oskarom
("Crveni"). Nekad se ne isplati
biti višestruko talentovan, jer to dovodi
do ignorisanja u pojedinačnim
kategorijama; Sylvester Stallone je
"izvisio" u kategorijama
scenarista i glavnog glumca u "Rockyju"
koji je 1976. bio najbolji film godine. Charlie
Chaplin je na prvoj dodjeli uopste
1929. dobio posebnog Oskara za svestranost
u "Cirkusu" (glumac, reditelj,
scenarista, kompozitor... ) i nakon toga -
ništa! Ni za "Zlatnu groznicu",
ni za "Velikog diktatora"... Tek
su se 1973. setili dodijeliti mu Oskara, i
to za kompozitorski rad, za "Svjetlosti
pozornice" (1952.). ?
Majstor napetosti Hitchkock, majstor
elegancije Cary Grant, majstor komike
Chaplin... čime su se to Englezi
zamerili Akademiji
KAUBOJCI - STOP!
Ipak, najvećim gubitnikom Oskara može
se komotno proglasiti osnovni američki
filmski žanr - western. Samo su 3
westerna proglašena za najbolji film
godine: "Cimarron" iz 1935.,
"Ples s vukovima" i "Neoprošteni".
Od svih remek-dela koja se pamte, tek se
za "Točno u podne" može reći
da je dobio zaslužene nagrade (najbolja
pesma i Gary Cooper kao glavni glumac). "Moja
draga Clementina", "Tragači",
"Rio Bravo", "Čovjek
koji je ubio Libertyja Valancea",
"Divlja horda", "Crvena
reka", "Mali Veliki Čovek"...
sva ta vrhunska dela ostala su bez
nagrada. Najbolji reditelj svih vremena,
koji se predstavljao rečenicom "Ja
sam John Ford i pravim westerne",
dobio je četiri zaslužena Oskara kao
najbolji reditelj. Od njih ni jedan nije
bio za western! Maestralna Peckinpahova
"Divlja horda", koja se
na filmskim školama izučava kao
primer kadriranja, film s najviše rezova
u povijesti, nije uopste bila kandidat za
najbolju montažu! (Oskara u svojoj
kategoriji nije dobio čak ni izvrsni
dokumentarac o snimanju "Horde",
"Akcija montaže" iz 1995.)
Nije to jedina pogrešna procjena u tehničkim
kategorijama: i pored antologijskih scena
s praljudima na početku, Kubrickova
"2001: Odiseja u svemiru"
izgubila je u kategoriji za masku od
"Planete majmuna". Koscenarist
Arthur Clarke zlobno je upitao: "Što
su oni mislili? Da smo mi koristili prave
majmune?"
BOLJE JEDAN NEGO NIJEDAN
Pored onih koji su o pozlaćenom kipu
mogli samo sanjati, postoje i mnoge
legende filma koje je Oskar "poljubio
i zaboravio". To su oni koji su svoj
jedini kip dobili kao početnici, a
sve ostalo što su u svojoj bogatoj
karijeri odglumili Akademija nije smatrala
vrednim nagrade. Tipični predstavnici
te kategorije su Clark Gable (jedini
Oskar 1934. za "Dogodilo se jedne noći";
NIJE ga dobio za Rhetta Butlera) i James
Stewart (1940. za "Philadelphijsku
priču"; poslije je imao pet
besplodnih nominacija). Doduše, Stewart
je dobio Oskara za životno djelo 1980.,
ali zar u takmicarskim kategorijama ni
jedna Jimmyjeva uloga kod Capre, Forda,
Hitchkocka, Anthonyja Manna... nije bila
vredna nagrađivanja?
Obrnut slučaj su oni koji su Oskara
praktično dobili za "minuli rad",
kojima su se nakon niza nenagrađenih
antologijskih ostvarenja Akademijini glasači
konačno smilovali. Najpoznatiji
primjer toga svakako je John Wayne,
koji je pre svog Oskara 1970. za "Čovjek
pravog kova" samo jednom bio nominovan
(za "Pesak Iwo Jime"). Primajući
kip, legendarni "Duke" koji je u
filmu igrao ćoravog šerifa cinično
je izjavio: "Da sam znao da treba,
ranije bih stavio povez na oko!" U
kategoriju "zaslužio ga je već
jednom" svakako spada i Oskar Humphreyja
Bogarta za "Afričku kraljicu"
(1952.), koji su pre dodjele kladioničari
već stavljali u ruke Marlonu Brandu (za
"Tramvaj zvan čežnja").
Primajući nagradu, Bogart, koji je
pre toga imao jednu jedinu nominaciju (naravno,
za "Casablancu"), sažeto je
rekao: "Već dugo sam u ovom
poslu. Izgleda da me ljudi vole." A
što tek reći za Jacka Palancea,
koji je svog Oskara, za sporednu ulogu u
"Gradskim kaubojima" 1990.,
dobio nakon punih 40 godina karijere?
Ni najpoznatiji redatelj današnjice Steven
Spielberg nije se baš kratko načekao
na prvi kip (dobio ga je tek u petom pokušaju,
za "Schindlerovu listu"). Čak
sedam nominacija prije konačnog
dobivanja morali su otrpjeti Al Pacino i
Paul Newman, a Kirk Douglas morao
je sačekati sledeću generaciju:
ako on u svoje tri nominacije nije osvojio
nijedan kipić (osim počasnog za
životno djelo, kao i Greta Garbo),
barem se može tešiti da je to njegovom
sinu Michaelu uspelo iz prve, za
"Wall Street". Mlađi
Douglas je, inače, dvanaest godina
ranije već primio jednog Oskara, kao
producent "Leta iznad kukavičjeg
gnijezda". Reditelj "Leta..."
i "Amadeusa" Miloš Forman je
jedan od onih poput Johna Forda, Billyja
Wildera, Johna Hustona, Williama Wylera,
Franka Capre, Woodyja Allena i Elije
Kazana čiju je genijalnost američka
Akademija znala prepoznati. Ali, po čemu
su ti izvrsni reditelji bili baš toliko
bolji od jednog Howarda Hawksa, Anthonyja
Manna, Samuela Peckinpaha, Raoula Walsha,
Alfreda Hitckocka ili Charlesa Chaplina,
to valjda samo oskarovski glasači
znaju. Je li 5607 članova Akademije
onih "mnogo babica" koje znaju okilaviti
dete, zaključite sami.
|
|
|
|
|
|
|
|
|